Nema osobe koja nije doživjela emociju i iskusila ju na vlastitoj koži. Emocije uzrokuju tjelesnu promjenu, potiču naše misli, ali i daju energiju koja nas vodi ka nekom ponašanju. Svaka emocija ima svoju funkciju. One nam omogućuju preživljavanje, imaju ulogu u socijalnom ponašanju (emocionalni signali djece, kao što je smijanje ili plakanje, utječu na tuđe ponašanje) i u tjelesnom zdravlju (psihološki stres može biti povezan sa zdravstvenim problemima). Ponekad možemo čuti da postoje pozitivne i negativne emocije, što zapravo nije točno jer, kao što smo rekli, svaka emocija ima svoju funkciju i kao takva ne može biti negativna. Ispravnije je tako reći da postoje ugodne i neugodne emocije. Kada je u pitanju podjela emocija, one se najjednostavnije dijele na jednostavne i složene. One koje su karakteristične za cijelu ljudsku populaciju i spadaju u jednostavne emocije su: ljutnja, sreća, tuga, iznenađenje, strah i gađenje. Nadalje, iz tih jednostavnih emocija, njihovim međusobnim kombinacijama dolazimo do onih složenijih kao što su npr. ponos ili ljubomora.

Jedna od neugodnih emocija (koju se pogrešno može smatrati negativnom i nepoželjnom) je ljutnja. Unatoč tome što je obično neugodna za osobu koja ju doživljava i za samu okolinu, osjećaj ljutnje jako je važan. Ljutnja nas prirodno pokreće da se zauzmemo za sebe, da kažemo što nam smeta ili što nas je povrijedilo, važna je za preživljavanje i predstavlja naš snažan alat. Možemo ju opisati i kao emociju frustriranosti nečim što pokušavamo ili nekim tko nas u nečemu onemogućava. Ona nas može tjerati da uložimo dodatan trud u postizanje cilja i sa sobom nosi energiju za promjenu.

Neki od fizičkih pokazatelja dječje ljutnje su:

• stisnute šake,
• ukočenost ili napetost njihovog tijela,
• specifični izrazi lica (mrštenje),
• povređivanje samog sebe ili nekog drugog.

Osim ovih znakova, javljaju se i sljedeći:

• povećanje tjelesne temperature,
• brzine rada srca,
• znojenje,
• brzo disanje,
• napetost tijela.

Svi mi želimo i svakodnevno nastojimo zadovoljiti svoje potrebe, pa tako i djeca. Ukoliko ta naša potreba (npr. za druženjem ili nekom igrom) ne može biti zadovoljena doći će do osjećaja frustracije, a posljedica toga biti će ljutnja. Drugim riječima, kada nešto želimo, a na putu do toga naiđemo na prepreku, doći će do prirodne reakcije, a to će biti ljutnja.

Djeca se mogu ljutiti iz raznih razloga. Ljutnja može biti izbjegavanje još neugodnijih osjećaja, može biti povezana s neuspjehom, zabrinutošću u novim i nepoznatim situacijama ili niskim samopoštovanjem.

Dijete može osjećati da ga ne razumijemo ili osjeća nepravdu.

Ljutnja može, ali ne mora dovoditi do agresivnog i/ili autoagresivnog ponašanja. Zato je na nama odraslima da u tom pogledu djeci pružimo pomoć i podršku.

Kako možemo pomoći djetetu da se lakše nosi s ljutnjom?

Povećati svjesnost o emocijama – imenovati emocije kada ih uočimo kod sebe ili kod djeteta i povezati s onim što se dogodilo.
Dati djetetu do znanja da razumijemo kako se osjeća.
Prihvatiti djetetovu ljutnju i ostati smireni.
Ne vikati na dijete i govoriti mu rečenice kao što su: „što se sad imaš ti ljutiti“?
Ukoliko nešto tražimo od djeteta, ne odmah popustiti, već uvažiti osjećaj i nastaviti sa zahtjevom.
Uvijek komentirajte ponašanje, a ne djetetovu osobnost.

Tekst pripremila: Ivona Hrg, mag. psych.